Neko vam se tako ušunja u život. Bude ga, pa ga nema… Pa ga onda opet bude.
Čak i onda kada hoćete da pobegnete, ne ide vam baš od ruke, jer vaši se krugovi uvek negde dodirnu, uvek se nekako pronađu. Zadrže se jedan uz drugi dan ili sat, pa se ponovo razdvajaju. Kao da se vole s merom i sa oprezom.
U ovo naše vreme naučiš da i kad ti je stalo do nekoga, ne daš sebi da se zatrčiš, da poletiš prema njemu, nego sve što radiš za tog nekog, radiš u sitnim koracima, milimetarskim… I možda baš zbog toga mnogi koji su spremni da vole ipak cupkaju u mestu… Nažalost…